emo je život
13.07.2008., nedjelja
Odgovornija sam osoba i problem sam riješila na zreliji način…da,da…moš mislit…koja sam ja glupača…
|
When you go Would you even turn to say "I don't love you Like I did Yesterday" (MCR – I dont love you) Samo da znaš Koliko te volim I koliko to boli Samo da znaš (Adastra – samo da znaš) Evo i mene. I ja pišem novi post…nakon mjesec dana. Uopće mi nije drago što ga pišem jer nikad ne pišem postove kad sam dobre volje (to sam napravila samo zadnji put), već kad sam loše volje. Znači, loše sam. Ne mogu ni sama vjerovati koliko sam se promijenila u zadnjih…mjesec…mjesec i pol. Naučila sam toliko stvari koje je važno znati za preživjeti u ovom svijetu. Napokon sam bila sretna. Sve se promijenilo, sve se popravilo. Samo jednu stvar sam ostavila na mrtvoj točki. Iskreno, nije me bilo briga zato što se s time nije ništa događalo. Vjerojatno zato što sam znala da se to ne može popraviti. Život nije savršen. Napokon sam živjela normalan život. Zaboravila sam na depresiju. Zaboravila sam plakati. Petak…ma predobar dan. Stvarno super. A jučer mi se uopće nije dalo ići van. Imala sam neki glup predosjećaj. Zapravo nisam bila sigurna dali je to predosjećaj da će se dogoditi nešto loše ili me to boli glava zbog previše popijenih malih pan piva. Naravno, otišla sam van. Tamo sam srela NJEGA. Naravno, susrećem ga tamo često. Ali ovaj put sam i vidjela onu kujicu kraj njega. Ma, da je samo bila kraj njega…. Ali ja sam znala da je među nama gotovo zbog nje… ma to sam znala odmah…ali on nije reko… ma nitko nije reko. Mogao je samo reći «E gle, ova kujica mi je sad bolja od tebe». I mislim da bi sve bilo puno drugačije. A ne ovako, ništa nije reko. Samo nek si ja mislim. Ja kad sam to vidjela…na brzinu sam si provrtjela zadnjih…godinu dana svog života. Toga svega ne bi ni bilo da se ovo dogodilo prije…da se dogodilo….recimo…prije 10 mjeseci!!!! Nakon što sam na nekoliko sekundi promislila o tome, vratila sam se u stvarnost. On je u tom trenutku baš prolazio pored mene. Nisam znala kako da reagiram na čitavu stvar. Prvo što mi je palo na pamet je da uzmem čašu i razbijem je na njegovoj glavi. No…morala bi kasnije svima objašnjavati zašto sam to napravila jer nitko ni ne zna koliko je meni zapravo BILO stalo do njega. Već sam došla i doma, a još uvijek nisam znala šta bi sada trebala napraviti. Šta se radi kada nakon 10 paklenih mjeseci saznaš da to nisi ni trebao proživjeti jer si već i prije znao da osoba koju…(ne znam kako da se izrazim)…voliš(ne nije to prava riječ…jer ne možeš nekog voljeti)…ugl. osoba do koje ti je jako stalo ima drugo osobu…a ti i znaš da je među vama gotovo zbog te….druge osobe…? I mene je zbunilo to pitanje. Nisam znala dali da odem spavati koda ništa nije bilo…ili da počnem plakati ko kišna godina…ili da bacam stvari po kući…ili da napravim već neku glupost. Sjedila sam , gledala u strop svoje sobe…i odjednom sam dobila ideju. Pa prvo ću izbrisati njegov broj iz moba. Tako sam i napravila. Ne znam zašto sam ga uopće tako dugo držala u mobu. A onda sam počela plakati iako sam već mislila da sam zaboravila kako se plače jer suzu nisam pustila već više od mjesec dana. Onda sam napravila glupost za koju se sad upravo pitam –ZAŠTO?! I nakon svega toga…uopće mi nije lakše. |
14.06.2008., subota
Sve je to u vašoj glavi!
|
Život je lijep kada gledam ga takvog. (Adastra-Pusti) Sjećate se zadnjeg posta? Naravno da ne. Zašto bi se itko sječo? Pa ni ne trebate jer je to prošlost. 9 mjeseci sam živjela sa nekim uvjerenjem koje je bilo u mojoj glavi. To je bila laž. Ali zbog te male laži sam zapravo živjela 9 najgorih mjeseci u životu. Očekivala sam da će se sve samo riješiti. Ali to je nemoguće! Pomoć ti nikada neće doći sama. Tih 9 mjeseci koji su trajali čitavu vječnost sam teško preživjela. Svaki dan mi je bio sve gori, a meni su na pamet padale svakojake ideje. Znam da nisam jedina. Većina današnjih teenagera je depresivno i bezvoljno. Moramo tome stati na kraj. Dosta mi je neprestanih suza koje neprestano teku niz moje oči, niz oči mojih prijatelja, niz oči potpunih neznanaca. Ali to ne mogu spriječiti. Nikome ne mogu reći ništa što bi ga natjeralo da shvati koliko griješi, da shvati da je sve u njegovoj glavi. Ljudi, morate sami shvatiti! Bila sam depresivna, uvijek tužna. Sve je to počelo zbog male sitnice. Takve sitnice su se nakupljale…a ja im nisam znala doći na kraj. Mislila sam da me svi mrze…više nisam sa nikim pričala, povukla sam se u sebe i živjela u svom svijetu. No moj svijet nije bio lijep. On je bio kopija ovog svijeta, samo još gori. Sve bi shvaćala preozbiljno. Ma dajte! Ako ti netko i kaže nešto loše, ma ne misli tako samo želi dokazati koliko je on jak i koliko ste vi slabi. Vi odmah napravite od muhe slona. Normalno je da vas ne vole svi. ali mnogi vas ipak vole. Ako ne mislite tako, onda ste u krivu. Onda ste fucking idioti koji ćete si bez veze uništiti živote ovako ponašajući. Ma daj, ako te netko stalno zeza da stalno plačeš, da stalno šutiš. Pa onda ne plaći, pričaj. Neće te više zezati! Današnja djeca su okrutna i svašta kažu. Pa i vi svašta kažete i kasnije ne brinete o tome dali ste nekoga povrijedili. Takav je život. Pomirite se s time. Ni ja se nisam mogla pomiriti s tim, ali sad jesam. Ma pustite probleme k vragu. Zabavljajte se dok ste još mladi. Biti će kasnije dosta vremena da mislite o tome kako je život težak i grozan. Nije ni meni sve savršeno, pa vidite živa sam! Ne možeš sve riješiti u jednom danu. Ali nikad nije kasno. Sve je to u vašoj glavi. Nitko nema problema. Šta, najveći vam je problem što ste mirni, povućeni pa vas ljudi ne vole? Onda se potrudite da vas zavole. Opustite se… Ništa, ama baš ništa se ne može riješiti samo. Ajde malo se potrudite. Jedino ako vam je baš lijepo cijelo vrijeme plakati. Ako je, onda plačite. Nemojte sada misliti da vas razumijem. Razumijem vas, i ja sam bila u takvoj situaciji ali ako si želite pomoći poslušajte me. Život je igra, samo ga treba znati igrati. FROM THIS:  TO THIS:  |
05.06.2008., četvrtak
Nije problem u drugima, problem je u meni...
|
Have you heard the news that you're dead? No one ever had much nice to say I think they never liked you anyway (MCR – Dead) Sjećate se zadnjeg posta? E pa nisam željela da se sve ponovno dogodi. Da se sve ponovno vrti u krug. Željela sam ga napokon za istinu preboljeti i napokon početi živjeti. Nisam mogla pronaći način kako da mi to uspije. A onda sam shvatila – pa da, ako ja više neću izlaziti na to mjesto gdje ga uvijek viđam…onda…pa onda ga neću viđati! A ako ga dugo ne vidim, preboljeti ću ga. Plan zvuči dobro, no postoji jedna mala iznimka – ja otkako sam počela izlaziti, izlazim na to mjesto. Tamo znam sve ljude. Ali što mi to vrijedi ako nisam sretna?! Srce mi je govorilo «Idi tamo, sresti ćeš ga…», ali ja nisam dala srcu da progovori. E pa ovaj put mi je bilo odlično. Bila sam na drugom mjestu, sa drugim ljudima…pronašla sam se. Bila sam na koncertu od Adastre. Uvijek sam vidjela nešto u onim stihovima «Pusti nek misle što hoće…», ali sad kad sam to čula u živo… činilo mi se još stvarnije. I od tada sam se odlično osjećala. Stvarno nisam mogla prigovoriti ničemu što mi se događalo u životu. Stvorila sam kakav – takav odnos i sa ljudima u razredu. Shvatila sam da su se cijelo vrijeme prema meni ponašali..tako kako su se ponašali zato što sam ja bila malo «čudna»… U tih par dana, sretnih dana nisam pustila ni jednu suzu. Do sada nisam znala da je to moguće. Ali bio je i jedan uvjet da mi dan bude tako dobar – nisam uopće slušala glazbu koju inače slušam. Pretužna je… Više sam slušala metal. Nisam mogla vjerovati da se ja već 4 dana osjećam odlično…da se ne događa ništa što meni ne odgovara. Ok…bila je i tu jedna iznimka…bilo je nešto što mi je smetalo…- Neki ljudi iz škole, koje ne znam ali znam da idu u moju školu su počeli stalno izvađati neke glupe anti – emo fore na moj račun, svaki put kada sam ih srela. Ali takve sitnice mi ne mogu uništiti dan. Jučer sam gledala TV, i vidjela sam spot jedne pjesme koju inače volim, ali ju u posljednje vrijeme nisam slušala jer je pretužna… To je bio loš znak. Došla sam u školu i sve po starom. Opet sam se zaledila. Doviđenja moji sretni dani, kao ćemo se još ikada vidjeti. Ma mogu ja preći preko jednog lošeg dana. Ali problem je u tome što ne razumijem zašto sam takva. Problem je u tome što si ne mogu pomoći. Od ničega radim veliki problem. I to znam! Ali ne mogu prestati. Ponovno se osjećam loše, jako loše. Ali ne znam koji je tome razlog. Bila bi dobra sa ljudima iz razreda samo da se malo potrudim… ali ne mogu… Dva dana sam se trudila… a onda sam se jučer ponovno zaledila i pustila sve neka ide k vragu. Tako sam srušila sve što sam mukom sagradila u protekla dva dana. Uopće nije problem u drugima. Problem je u meni… |
26.05.2008., ponedjeljak
Opet prkosim u tami
|
Zašto više nismo ljudi dobre volje? Zašto naše ne valja a tuđe je bolje? Zašto sve što raste mi režemo u korijenu? Zašto nepromjenjivi obećavaju promjenu? A svijet je nekad lijep kada gledam ga takvog, Na njemu nema dosta hrane al' Ima metak za svakog... (Adastra – Pusti) Jeste li se ikada upitali što biste napravili kada bi prema vama jurio auto koji ne namjerava stati. Biste li se borili i bježali od njega boreći će za svoj život do posljednjeg trenutka? Biste li ostali stajati na mjestu misleći da se to moralo dogoditi, da morate umrijeti i da kad bi to i izbjegli da bi se ionako nešto slično uskoro dogodilo? Ili biste možda krenuli prema tome auto želeći da se sve što prije završi, želeći umrijeti? Ja sam sigurna da bi odabrala ovo treće. U zadnjih nekoliko godina prošla sam toliko toga. Sve se dogodilo iznenada, tako brzo. Ništa se nije moglo spriječiti. Postala sam drugačija, postala sam bezvoljna i tužna. U život me vratio jedan dečko ovo zadnje ljeto. On nikad nije znao i nikad neće znati da me oživio. Dobila sam natrag volju za životom, borbenost, odlučnost... A onda se sve to ponovno srušilo. On je otišao bez razloga, bez pozdrava. Nije otišao u smislu da se odselio. On je još uvijek tu gdje je i cijeli svoj život, ali otišao je iz moga života. Sva mjesta na kojima sam ga nekada viđala, ostala su prazna. Tamo i dalje ima ljudi, tamo sam i dalje ja ali nema njega. Ponovno sam se vratila prošlom životu, život bez nade, životu bez volje. Postalo je čak i gore. Svaki dan je bio najlošiji. Onaj iza njega još lošiji. Nisam shvaćala zašto je otišao. I svaki put kada bi ja mislila da sam prihvatila činjenicu da se on neće vratiti, on bi se vratio. Ne za stalno, samo na neko kratko vrijeme. No nije više isti kao prije. Više me ne može ni pogledati. Zašto? Zar sam ja kriva? I opet bi mislila samo na njega. Opet bi mi cijeli život prolazio pred očima, a ja ne bi gledala. Nakon nekog vremena bi ponovno shvatila da se moram trgnuti. Tako bi htjela preboljeti ga. I mislim da sam na dobrom putu da uspijem. Kada se on vrati na tren, samo na tren. Ta bi se priča stalno ponavljala. A ja bi svaki put bila sve slabija. Zadnji put sam ga vidjela na svoj rođendan. A to je bilo prije gotovo 4 mjeseca. Znala sam da će ponovno otići iako je uvijek postojala nada. Otišao je. Više nisam vidjela smisla u ovome. Zašto se stalno vrtjeti u krug? Uz to, nagomilali su mi se još mnogi problemi. Popustila sam u školi. Prema starcima sam bila nemoguća. Prijateljima se nisam ni javljala. I oni su me ostavili. Novi problemi u školi… Znam da je to svačija svakodnevnica. Ali meni se sve to gomilalo i gomilalo. Nisam pronalazila izlaz. Znam da smrt nije rješenje, no ja sam bila u takvoj situaciji da je to bilo jedino prividno rješenje. Nije mi uspjelo. Očito Bog želi da ja ostanem ovdje. Kada se sjetim kako su me samo sekunde dijelile od toga da umrem. Da se nisam onesvijestila, da sam uzela još samo jednu tabletu, danas me više ne bi bilo. Nakon toga je još bilo samo gore. Bila san razočarana i ljuta sama na sebe kako sam uopće mogla pomisliti na nešto takvo. Kako sam napravila nešto takvo. Živjela sam…a nisam se činila živa. Dan po dan. Opet jedan gori od drugog. Ponekad bi me malo očvrsnuli savjeti vas. Ali uskoro bi opet počela tonuti. U ponedjeljak sam ga sanjala. A kad sam se probudila bilo mi je jasno da više ne mogu ovako. Moram prestati misliti na njega. Uzela sam stvar u svoje ruke. Toliko toga sam popravila u jednom danu da ni sama ne mogu vjerovati. Imala sam i drugi dan, i treći..i dalje sam se trudila. Popravila sam ocjene. Smirila svađe sa starcima. Vratila sam izgubljene prijatelje. Jučer sam išla van. Bilo je savršeno. Ja i moja ekipa koja je već mislila da me izgubila. A onda sam vidjela onu Englesku facu i plavu kosu. To je bio njegov frend. Nisam se stigla ni okrenuti, kad evo i Njega. Ostala sam bez daha. Sav moj trud je bio uzaludan. Taj, taj, taj….kreten me ponovno ignorira. Ponovno se pravi da ne postojim. I znam da iduči put više neće biti tamo. I znam da će se vratiti ponovno onda kada ću misliti da sam ga preboljela. Ja ga stvarno želim preboljeti…ali ne ide. Ne mogu sve iz početka. Ne mogu ponovno vrtjeti isti film. Ponovno tonem. |
18.05.2008., nedjelja
Change
|
Ako što krene po zlu, pitat ćeš me sigurno Molim te, reci mi, što ti je to trebalo? (Hladno pivo – Superman)  U posljednje vrijeme stalno čujem ljude koji govore da su se promijenili, ili oni ili njihovi bližnji. Promjene mogu ponekada biti dobre, ali ponekada su loše. Sve ovisi o tome kakvi smo bili prije i kakvi smo poslije promjene. Te ovisi o tome što nas je promijenilo. Svi smo mi slični cijeli život. Naravno uvijek se malo promijenimo ali naša osnova je uvijek ista. Osim u nekim slučajevima: recimo, može se dogoditi nešto, neki događaj koji će nas potpuno promijeniti. Ja sam oduvijek bila dosta povučena, osjetljiva i osjećajna. Neki su me ljudi zbog toga voljeli, ali neki su me zbog istog razloga mrzili i prezirali. Uvijek mi se činilo da je bilo više ljudi koji su me mrzili. Sada znam da sam tada bila u krivu, ali sada je već prekasno. Željela sam se promijeniti, to sam silno željela. Mislila sam da ću kada krenem u srednju školu krenuti iz nova. Doći ću u školu u kojoj me nitko ne poznaje i moći ću utjecati na to da me svi prihvate i zavole. Nisam računala na to da su svi ljudi različiti i da je nemoguće da se baš svima svidiš. I došla sam u srednju. Nakon tjedan dana sam se htjela ispisati. Razred je bio užasan. Sve je bilo puno šminkera koji pričaju samo o tome kako su na dijeti, kako upravo na sebi imaju najskuplje krpice. Očito je da se nisam uklopila. Sve mi je to išlo na živce. U razredu su ipak bile dvije cure koje su bile drugačije od većine. Jedna od njih skoro nikada nije bila u školi pa se i nisam stigla baš skompati sa njom. Sa drugom sam se skompala...i sve je to bilo u redu no od svoje nove promjene sam postala zatvorenija. Znači, pričala sam ja no nisam se nikada nikome mogla povjeriti. Tako je ona uvijek meni pričala svoje probleme i ja sam ih skupa sa njom pokušala riješiti. Ali meni su se gomilali i gomilali problemi. Nikom nisam govorila. Nisam više mogla izdržati u toj školi…odlučila sam da ću se prebaciti u drugu školu iduće školske godine i da ću se ponovno promijeniti. Uspjela sam, prebacila sam se u drugu školu. No sada je još gore. Ovaj razred nije pun šminkera…ali je pun svakakvih ljudi. Neki od njih su dobri, a neki loši. Ok, većinom su oni loši. Ovaj put nisam računala na to da ću doći u razred u kojem se svi već poznaju godinu dana. I ovaj put sam se promijenila…ponovno na gore. Sada apsolutno više u nikoga nemam povjerenja. Mogu čak reći da se nisam promijenila ja sama već me promijenio moj novi razred. Svaki dan nevoljko idem u školu, a pod satom brojim sekunde do zvona da mogu ići doma. Sve bi to bilo ok da sam ostala onakva kakva sam prije bila i sa starim društvom. No od kako sam krenula u novu školu, udaljila sam se od svojih super frendica. Više ni njima ne govorim što me muči. Čak mi se čini i da su se one promijenile. Svaki dan me sve više toga muči, a sve to držim u sebi. Ponekad napišem novi post ovdje na blogu i malo mi je lakše…ali nije to to… Želim se ponovno promijeniti…ma samo se želim vratiti na ono staro. No da bi se promijenio, to trebaš čvrsto odlučiti a ja ne mogu ništa čvrsto odlučiti, postala sam preslaba za to…  Ive seen enough now to know that beautiful things Dont always stay that way Ive done enough now to know this beautiful place Isnt everithing they say (Goog Charlotte – The river) |
12.05.2008., ponedjeljak
Love!!!
You could be the one Ill always love Kao klinci, uvijek su mi bili najdraži oni romantični filmovi… Nakon njih sam uvijek sanjala kako ja u prelijepoj bijeloj vjenčanici hodam prema oltaru. Tamo ugledam svog dragog i zajedno izgovaramo sudbonosno DA! Kada sam imala 7 godina, moj imaginarni muž je bio Superman, kao desetogodišnjakinji to je bio prijatelj iz razreda, kad sam imala 15 to je bio moj dečko, sada u snovima stojim sama pred oltarom, u crnoj vjenčanici i plačem. Da, nešto se definitivno promijenilo! Uvijek sam bila romantična dušica i to ću ostati do kraja. No zabrinjava me to što moji snovi o vjenčanju, moji snovi o ljubavi više nisu isti. Tko je kriv za to? Ja ili neki dečko? Vjerojatno oboje… Ja zato što sam mu ikada vjerovala, zato što sam se ikada zaljubila u njega. On zato što me nasamario. Sjećam se svoje prve ljubavi (ali one prave, a ne izmišljene, poput likova iz crtića). Krenula sam u prvi razred osnovne. Sjedila sam sa jednim dečkom, zvao se Denis. Baš mi je bio super…bio je i sladak..no nije on bio moja prva ljubav! Na njega sam gledala kao na prijatelja, najboljeg prijatelja. Mislim da sam se ja njemu sviđala. No tada to nisam znala. Jednog lijepog dana, sa dvije prijateljice iz razreda sam sjedila na livadi. Jedna se sjetila da bi mogle reći koji nam se dečko sviđa. Obje su rekle istog dečka. Meni se ni jedan dečko baš nije sviđao tj. nisam ni razmišljala o tome. Kao iz topa sam ispalila ime tog dečka kojeg su navele i ove dvije. Od tada sam se morala praviti da mi se on zaista sviđa, što nije bilo teško jer mi se on stvarno i počeo sviđati. Od tog dana pa sve do petog razreda ja sam mislila samo o njemu.  Peti razred, već sam imala pameti, nisam bila toliko dijete, a on mi se i dalje sviđao. Zaljubila sam se u njega. No on je postao najpopularniji i najumišljeniji dečko u mojoj školi. Shvatila sam da ga nikada neću imati i morala sam odustati. To nije bilo lako…do kraja sedmog razreda ja sam imala mali milijun ljubavi no ni jedna nije bila takva. Pod praznicima se nešto dogodilo. On je završio sa jednom od onih mojih dviju frendica sa početka. Ja sam shvatila da je potpuni idiot i od tad ga više nisam pogledala. Pogledala sam ga je, ali ne isti očima, ne onim zaljubljenim očima. Zaljubila sam se u onog Denisa. To je već bilo ozbiljnije. Bila sam osmi razred i već sam gotovo u potpunosti mogla razmišljati svojom glavom. Ali kakve li nesreće, Denis mi je bio super prijatelj, ali i on je završio sa onom istom frendicom. Plakala sam, dugo sam plakala. Stalno sam plakala. Krenula sam u prvi razred srednje, završila sam prvi razred srednje, a još uvijek sam ga voljela. A što je najtragičnije – ja sam ga od kraja osmog do kraja prvog razreda vidjela svega tri puta i to na kratko..a voljela sam ga… Mislila sam da ću umrijeti bez njega. Završila sam prvi razred i ponovno se zaljubila. Ali ovaj dečko (nazovimo ga xxx jer mu ime ne želim ni spomenuti)…  Znači xxx je najveći kreten. Mislila sam da mu je stalo do mene. Ali očito nije. Zeznuo me (imam ja i nepristojan izraz za to - zaj**** me)… kao nitko do sada. Ne znam zašto… I još ga volim. Jako ga volim..bez obzira na sve. Koliko neprospavanih i proplakanih noći zbog xxx-a…ne znam…previše! Ne možete ni vjerovat koju sam ja glupost napravila zbog njega. Neću vam ni reći, da ne bi vama palo na pamet. I bojim se da takvo nešto ne ponovim! Opet! I svaki dan sanjam svoje crno vjenčanje bez mladoženje. Izgubila sam vjeru u ljubav. Sve zbog jedne budale. Budale koju volim…  |
04.05.2008., nedjelja
|
The little things they always hang around The little things they try to break me down The little things they just won't go away The little things made me who I am today You wanna hate me know But I won't stop know, cause I can't stop now  Da li vam se ikada činilo da vas nekad niti jedna stvar ne bi mogla usrećiti?! E pa meni se čini tako.. Znam kad bi se nešto takvo i dogodilo, to bi bila još jedna laž i prevara za koju bi ja mislila da je stvarnost, no prevarila bi se.. Ne kužite baš o čemu ja to pričam, e pa pokušat ću vam objasniti. Bojim se da je nemoguće da ja ikada budem sretna.. Ne mogu više živjeti u ovom prevarantskom svijetu.. Možeš me vrijeđati, gaziti.. ali ako išta mrzim onda je to laž i muljanje. A upravo mene stalno lažu i muljaju. A ja sam naivna i uvijek im povjerujem, iako u dubini srca shvaćam da je to laž. Ljudi su sa tobom samo ako misle da će od tebe imati nekakve koristi, a ako im više za ništa ne služiš, onda te odbace baš kao ofucanu staru igračku.. I ja to znam! Ali zašto onda uvijek iznova vjerujem ljudima koji su me već gro puta povrijedili?! Koji su srušili svaku moju volju za životom.. I onda kažem Ma neću više imati posla sa njima... A na kraju ja ispadnem kriva za novonastalu situaciju, i ja se moram njima ispričavati.. No dobro, priznat ću da sam napravila i nešto što nisam, samo da onda bude bolje…dva, tri dana mi se čini kao da je sve super i onda sve iz početka. Ali ja više ne mogu iz početka! Već mi je dosta toga! Onda napravim nešto nepromišljeno, nešto suludo.. ali što je najtužnije – kasnije mi nije žao iako znam kako je to glupo i kako mi to neće ništa pomoći.. Pitam se dali uopće postoje prijatelji?!... To je samo jedna izmišljena riječ za onoga koji se pravi da nas razumije, a zapravo nas ni ne sluša. Za onoga koji se pravi da nas voli, a zapravo bi mu bilo najbolje kad bi bili mrtvi… To je prijatelj!!!To je PRAVI PRIJATELJ! I znam da će me kasnije peći grižnja savjesti zato što sam takvo nešto napisala o nekim ljudima koje poznajem, koji su moji tzv.prijatelji. Ali sada mi nije žao! Kad bi barem idući puta kada bi imala prividnu sreću u svojoj glavi, pročitala ovo tada ne bi po stoti put napravila istu pogrešku.. To da ne postoji prijatelj (barem ne ono što mi smatramo prijateljem) me dovodi do još nečega – ne postoji ljubav! Tužno… Tužno je to što ja – velika romantičarka mislim tako! Tužno je to što to nije samo moje mišljenje, već istina! Kako ti netko tko te poznaje.. onak, tjedan dana može reći da ti baš super, da te voli..? Pa odmah vidiš da laže..pa ni ne poznaje te dovoljno! Ja bi stvarno htjela vjerovati u te dvije riječi LJUBAV i PRIJATELJ, ali više ne mogu. Predugo sam vjerovala... Predugo sam živjela u lažima… |
20.04.2008., nedjelja
Nek ponese me daleko...
|
Nek ponese me daleko nabujala rijeka... To je upravo ono što ja ponekada želim... Idem ja jednog dana ( u ovom tjednu) u školu…Umorna sam jer se po običaju nisam naspavala. Čudim se što i nema previše ljudi na tim zagrebačkim ulicama. Ne veselim se previše jer znam da ću za otprilike dvije minute biti u školi koja mi baš i nije najmilija. Odjednom vidim jednu grupicu ljudi kako ide prema svojoj školi (koja je odmah do moje). Susrećemo se jer nam se putovi točno sijeku. Odjednom jedan od njih počne glasno pričati kako si je jučer rezo žile (možeš mislit!). Drugi se nadoda da ima depresivnog dečka. I ostali nastavljaju sa nekim anti-emo forama… U trenutku kada su bili udaljeni pola metra od mene, jedan od njih me samo pogledao i izrugljivo mi se nasmijao. Ja sa samo otišla svojim putem kao da se ništa nije ni dogodilo, no nisam se osjećala tako… Jako me živciraju ti kreteni koji emo odmah uspoređuju sa rezanjem žila i sličnim stvarima. Iako nisu samo oni krivi. Majka priroda. I njihovi roditelji. A najviše okolina i mediji. Svi im pune glave sa istim stvarima. Jedino što im mogu preporučiti je da se urazume i počnu misliti svojom glavom. Ne znam zašto se uopće obazirem na takve već uobičajene glupe scene i ljude! Ali ne mogu se ne obazirati kad me ljute i rastužuju. Ne bih htjela ispasti non – stop tužna da i oni koji već nisu stvorili lošu sliku o emerima je ne slože jer i ja znam biti vesela i sretna. Ne biste vjerovali, ali mene raduju jako male stvari, sitnice. Ali svaki put pišem post kada sam loše volje, na blogu se ispušem. A šta ću se ispuhivati kada sam dobre volje. Onda to pokušavam što duže zadržati u sebi. Ali ne ide. Rijetki su trenuci kada sam zaista sretna, više puta se pravim da jesam jer vidim da su ostali sretni pa ne želim opet biti crna ovca… Sasvim je normalno da svi mi želimo ostaviti dobar dojam na ljude oko sebe. Tako i ja. Kada se upoznajem sa novim ljudima, nikad nisam onakva kakva sam uistinu jer mislim da im se takva neću svidjeti. No upravo zbog toga drugi stvore krivi dojam o meni. Morate duže biti sa mnom da bi znali točno kakva sam. Mislim da je to glavan problem današnjice iako mu se ni ja ne mogu suprotstaviti. Kada bi svi uvijek bili kakvi stvarno jesmo, lakše bi se razumjeli. A kada nam netko ne bi odgovarao, jednostavno bi se maknuli od njega. Sada se također odmaknemo od osobe koja nije na istoj razini kao mi iako nismo sigurni kakva je ta osoba zapravo. Možda je baš ona ista kao mi, možda baš dijelimo iste želje, osjećaje i misli. No mi to nikada nećemo znati, zauvijek ćemo misliti da je ta osoba naša potpuna suprotnost. Da…previše kompliciram i vjerojatno nitko od vas neće ni shvatiti o čemu pišem, ali da se malo potrudite i razmislite shvatili bi barem djelić. Ja vas samo pokušavam naučiti nešto što bi meni puno pomoglo da sam prije shvatila.  |
13.04.2008., nedjelja
Stucked inside a world i hate!!!
 Čovjek je jako zakomplicirano biće. Jedno misli, drugo govori a treće radi. Ni netko najpametniji ne može dokučiti zašto su ljudi takvi. Ponekad ni sami ne znamo što želimo, čemu se nadamo… Da nam netko sada kaže «Evo ti papir i na njega napiši kakav želiš da tvoj živo bude!», mi bi bili sretni, uzeli olovku u ruku i baš kad bi krenuli pisati došli bi do zaključka da ne znamo. Ako sebe ne možemo odgonetnuti, kako ćemo onda druge?! Cijelo vrijeme mislim da me nitko ne razumije, da nitko ne zna kako mi je… i onda mi se povjeri netko tko im problem identičan mome. Shvatim da ipak nisam jedina i zbog toga mi je drago, ali nije mi drago da netko koga volim pati zbog toga. U neku ruku sam sretna, u neku tužna… Ali mislim da će možda sada biti bolje jer ipak me netko razumije… Da, i bolje je jedno vrijeme… A onda ponovno sretnem tu osobu sa kojom sam prošli put najiskrenije porazgovarala, a ona se ponaša kao i prije. Bezosjećajno, hladno… To boli… Povjerite se nekome, on se povjeri vama i onda sve isto kao prije, kao da nikada niste ni razgovarali… Zašto je to tako? Zašto su ljudi takvi?  Puno puta sam poželjela biti bezosjećajna i hladna u svim trenucima, baš kao ona klinka iz obitelji Adams. Ali ne mogu. Svaka mala riječ me povrijedi. Ali što je najgore – svi misle da sam bezosjećajna… To je vjerojatno zato što sam uvijek vesela, a iznutra plačem…,teško pokazujem svoje osjećaje, teško mi je povjeriti se nekome… Cijeli život slušam tuđe probleme i dajem sve od sebe da pomognem ljudima oko sebe. A kada skupim hrabrosti i kažem što mene muči, svi mi samo okrenu leđa. Nije ih briga! Da umrem…ne bi baš puno ljudi žalilo. Više bi ih slavilo…ionako mi svi u posljednje vrijeme govore «Ti si emo…pa daj se onda obi!»… E pa neću!!! Tad bi vi bili sretni, a ja ne želim da budu sretni oni koje ne volim. A ja ne volim one koji ne vole mene!  |
02.04.2008., srijeda
Onda kada te nitko ne shvača...a ti samo želiš živjeti!
|
Joj…Zašto nisam jučer napisala post!?...jučer kad sam bila jaaaaako (bolesno jako) dobre volje. Jer primijetila sam da nemam ni jedan veseli post na blogu. To je vjerojatno zato što sam rijetko kad sretna, a onda kad jesam, onda sam presretna da bi pisala post. No moja sreća je zapravo varka…to nije prava sreća, samo što ponekad uspijem sama sebe uvjeriti da sam dobro (iako to nisam). Razmišljala sam…razmišljala i razmišljala….o svemu a najviše o svom životu…o tome kako nema smisla .Ali želim da ima smisla… ŽELIM ŽIVJETI! Ali stvarno želim. To je moja jedina želja. Pokušavam…stvarno se trudim…ali jednostavno ne ide! Pokušavala sam veseliti se svakom danu, svakom čovjeku kojeg vidim. I veselila sam se. No čim je dan počeo, nanizale su se ružne stvari i čemu da se onda veselim?!Čim sam vidjela prvog čovjeka, počeo je prigovarati. Pomislim «Možda nisu svi ljudi isti. Veselit ću se ja i drugom čovjeku, možda je dobar.» Ne, drugi nije prigovarao, drugi me samo zaobišao kao da ne postojim. A znam ga već jako dugo. A onda sam shvatila – svi su ljudi isti! Oprostite! Ali nitko mi nije dao razlog da mislim drugačije. Svi su ljudi zli, misle samo na sebe, bezosjećajni su… s tom spoznajom sam teško živjela i prisilila sam se na ponovno razmišljanje. Ponovno sam razmišljala, razmišljala i shvatila: Da ljudi jesu isti no nisu bezosjećajni, svi su zapravo jako osjećajni no većina ih to dobro prikriva. S time sam živjela malo duže, možda dan, dva. Željela sam s tim živjeti vječno i ne ponovno razmišljati, no nisam uspjela. Samo sam na tren razmislila i shvatila da ja uopće nemam prijatelja jer oni koji se samo prave da su mi prijatelji nisu zapravo pravi prijatelji. Nemam ja puno zahtjeva da mi budeš prijatelj. Zapravo imam samo jedan – POKUŠAJ ME RAZUMIJETI! No nitko se ni ne trudi. Moja najbolja «prijateljica» i ja smo bile uvijek tako slične, jedina razlika bila je u tome šta se ona znala boriti, a ja nisam. Godine su prolazile i ta njena borbenost se sve više isticala, a ono malo borbenosti koju sam ja imala potpuno je nestala. Svaka je otišla na svoju stranu govoreći da ćemo zauvijek biti jedna uz drugu. Sada se vidimo jednom u tjednu na tri, četiri sata… Ona me više ne razumije…a ja nemam snage uopće govoriti joj svoje probleme jer znam da me neće razumjeti. Kako da me razumije kada ne može ni prihvatiti d sam ja emo. Nije mi rekla: «Zašto si emo? Prestani! To je glupo!» ali joj u riječima vidim da točno to želi reći. Pa šta da ja njoj kažem «Nemoj biti tolika šminkerica i nemoj biti sa petoricom odjednom a ni jednog ne voliš…» jer znam da joj to ne mogu zabraniti. Osim nje muči me još puno tzv. prijatelja kojima bi bila dobra samo da nisam emo. Kao da je to nešto loše! Dosta mi je da mi ljudi stalno govore «Zašto to slušaš? Zašto se tako oblačiš? Zašto si emo?» Pa zašto mi onda jednostavno ne kažu «Zašto živiš?» To se ponekad i ja pitam. Jer zašto i kako živjeti ako te nitko e razumije? Zašto i kako živjeti bez ljubavi? Da bi našo ljubav, to mora biti netko tko te razumije. A šta ako netko takav ne postoji? I ona Astrid,koji je njoj k?! Ona onim svojim tekstom kojim kao žali emere zapravo vrijeđa emere. Ona misli da je EMO trend. Ne…EMO JE ŽIVOT!A oni što su se ubili, pa nisu se oni ubili zato što su emo, a sad je kao trend biti emo i ubiti se. Potpuno krivo! Vjerujem da pola njih nikad nije ni čulo za riječ «emo». I ja sam puno puta razmišljala o samoubojstvu no ne zato što sam emo. I nisam emo zato što sam razmišljala o samoubojstvu. Pa zašto nitko ne može shvatiti da nisi emo ako se želiš ubiti već zato što si jako osjećajan. Ljudi ne shvaćaju…jer ljudi nemogu shvatiti. Oni jedu životinje pod izlikom da životinje ionako nemaju pamet. E pa nemaju ni ljudi. Molim vas, razuvjerite me da to nije tako…to bi stvarno željela. |
29.03.2008., subota
Where did I go wrong? How to save a life?
  Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Uvijek si postavljam isto pitanje - pa šta sam krivo napravila?! Zašto su ljudi prema meni takvi?! Zašto?!Nije me bilo tjedan dana u našoj "predinoj" Croatiji.Vratila sam se sa voljom a onda me ponovno ispunila ona već dobro poznata praznina.Kupila sam si gro novih zakon stvari za svoj emo ormar. Stara prigovara zato što je sva roba crno bijela i pola stvari na sebi ima mrtvačke glave a ona ih nevoli. baš me briga! Ja ih obožavam!stvarno sam se vratila sa nekom voljom a onda su se nanizale stvari koje su tu volju potpuno uništile. Prvo sam se sjetila da u ponedjeljak počinje škola i da imam dva i pol mjeseca da izvučem neku jadnu dvojku iz matematike. No dobro, ne želi još razmišljat o školi škola je "tek" u ponedjeljak a danas je subota imam još gotovo 2 dana. otišla sam na net da provjerim e-mailove.Nisam ih tjedan dana provjeravala. našla sam 2 nova!!!! Vauuuu,kao "puno" ljudi misli na mene. Zvonio mi je mob,zvala me frendica i pozvala na kavu. Ajde barem netko misli na mene. Aha,daaaaa...nije me pitala ni kak sam,samo je 2 sata pričala o svom dečku.Super!Mislila sam sutrra je novi dan,sigurno će biti bolje. Otišla sam spavati! Spavala sam kojih 3 sata i od tad sam budna. nemogu spavati,mući me nesanica... Genijalno!Danas idem van i znam da če biti super (moš mislit) kao i uvijek...uvijek isti ljudi,svi stalno prigovaraju,svi misle samo na sebe... I tako...ma stvarno sam "super" volje...ajde barem me vi razveselite i ostavite kom,možda dva.. |
09.03.2008., nedjelja
Više ne vrijedi....
Nikad nisam bila zadovoljna sa svojim životom. No svakim danom sam još sve manje zadovoljna. Što god da radim, radim krivo.  Napravim nešto da bi svima bilo bolje, no svi to krivo shvate i osuđuju me zbog toga.Ja sam ja i svoje ponašanje i osjećaje ne mogu promijeniti. Kad bi barem mogla! I kad bi barem mogla sve vratiti na početak… Cijeli svoj život. Kad bi to i bilo moguće, vjerojatno bi napravila iste greške. I ponovno bi bila nezadovoljna. Zašto oni koji se toliko ni ne trude sve im uvijek ispadne savršeno?!?! A oni to ni ne znaju cijeniti. A ja koja bi sve napravila samo da mi bude malo bolje… ni ne pruži mi se prilika. Kada se sjetim kako sam prije bila veselo dijete…iako sam znala sve što se događa i znala sam da se ne događaju dobre stvari no ipak bi stavila smiješak na lice…i sve, gotovo sve bi bilo riješeno…. Ali u zadnje dvije godine….imam sve manje snage… Svaki dan žalim što postojim…. No uvijek postoji mala nada…možda se dogodi čudo i malo krene na bolje… Gledam kako neki imaju teške živote…neki koji su smrtno bolesni…neki koji nemaju za hranu…I pomislim pa meni i nije tako loše…. No jučer sam samo željela da nestanem. Željela sam zauvijek zatvoriti oći… I zatvorila sam ih no čula sam :»Nemoj, otvori oći, digni se….» Zašto je ikome stalo da otvorim oči?!?! Pa vjerojatno i nije…vjerojatno je na te ljude djelovao alkohol i to su govorili samo da nebi imali problema sa mnom…a ne zato što im je stalo… Nemogu ni opisati kakav je to bio osječaj… Na kraju sam se ipak potrudila da ne zatvorim oći…ne zato što želim živjeti već zato što…možda preživim…a onda će biti sve još gore. Sada je sve u redu samnom – fizićki. Živa sam! Ali….ne osječam se tako…. Znam da vjerovatno nitko neće ni pročitati ovo…a ako netko i proćita reći će «joj daj,ova je luda,jadna…» E pa hvala vam,puno vam hvala. Zamjerila bi vam da imam šta…no nemam jer svi ste ljudi…a ljudi misle samo na sebe…. |
27.02.2008., srijeda
Samo da se zna šta ja mislim o tome!
|
Evo sad je 9 u jutro i tak sam se rano digla sam da idem ućiti grafički dizajn...ali neda mi se...nemogu...to je previše za mene. I onda sam išla pročitat post od emolicius i to me navelo da napišem novi post... Već sam gro puta ćula da je rezanje preseravanje...i na to jedino mogu reć- Onak ljudi,ovisi o čem se točno radi.Ima ljudi koji se režu tek onak da imaju kome to pokazat i time se preseravat (iako ja mislim da se nemaš kaj preseravat sa tim) a dok se režu 500 puta pomisle odustat od toga,jer zapravo i nemaju razloga zbog kojeg bi se rezali... Ali ima i onih ljudi (u koje spadam i ja) kojima to nebi palo ni napamet-to da se preseravaju sa tim,već to rade zbog toga što kad osjetiš fizičku bol smanji ti se psihička bol. I meni ne pada napamet da bi to išla drugima pokazivat.jer većina to ne shvaća. Svaki put ožiljke prekrivam.Ali jednom je jedna cura moje ožiljke vidjela pod tjelesnim i samo me pogledala-onim pogledom... Mislila sam-a dobro nebude ništ srala možda shvaća....Ali me drugi dan doćekalo iznenđenje... Bio je to jedan od prokletih dana kad baš i nisam bila dobre volje i onda mi je taj dan još dodatno morala pokvariti ona.Došla je k meni i rekla "danas baš i nisi dobre volje,evo ja sam se pobrinula za to-evo donjela sam ti skalpel da se možeš malo rezati".!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Mislim da na to nemam šta reć...jer se već zna... |
20.02.2008., srijeda
Teško je voljeti i ljubav kriti, u srcu plakati, a nasmijan biti…
 Evo odlučila sam napisati novi post…kad ionako nemam pametnijeg posla za radit…bolesna sam i ne idem u školu. Nije da mi škola nedostaje… Probudila sam se u pola 12 i nisam znala šta ja radim doma…pa kaj nemam školu!?!?...a onda sam se sjetila da sam bolesna no i dalje nisam imala pojma koji je dan, ni mjesec…dobro za godinu sam znala. Pogledala sam na mob i vidjela datum…a onda sam shvatila da je upravo prošlo pola godine kako sam upoznala Njega – onoga koji mi je vratio volju za životom, a kasnije mi ju ponovno oduzeo… – onoga koji mi je vratio vjeru u ljubav…možete već znat da mi je i vjeru u ljubav kasnije oduzeo… – onoga zbog kojega sam bila spremna učiniti sve, i još uvijek sam spremna no znam da ništa nebi pomoglo… – onoga kojeg još uvijek VOLIM iako me već bezbroj puta povrijedio… I onda naravno da nisam dobre volje kad svaki tren mislim na njega… Nemogu si pomoći…to je jače od mene…  Proklinjem dan kada smo se upoznali, a to je bilo prije pola godine. Pitam se kako je moguće da za nekim koga znam samo pola godine mogu patiti…ali ipak pola godine nije malo…  Jedne tihe noći kad čuješ zvono,znati ćeš da mene više nema… A kad odu svi sa groba ti se tiho pomoli jer tu leži srce koje te i mrtvo voli! |
14.02.2008., četvrtak
|
Evo još jedno Valentinovo....a uopče nevolim Valentinovo. Možda bi i voljela da moj dragi misli na mene.Ko zna šta on sad radi...možda je sa nekom fufom...ili spava ko svi normalni ljudi u ovo vrijeme. Jućer sam bila tako slomljena...oko mene sve zaljubljeni parovi,svi se vole,svi pričaju o Valentinovu...a ja sama.  Dođe mi da  Ali nisam glavom udarala u zid jer mi to ništ nebi pomoglo.Imam ja i drugih riješenja.. Najradje bi prespavala cijeli ovaj dan...ma najradje bi prespavala cijeli život...  |
12.02.2008., utorak
Moj prvi post...
|
Inače - ja sam emerica od 16 godina. Mislim da je moj život užasno jadan. Najviše mrzim one ljude koji imaju nešto protiv emera,mrze nas. Koji je njihov problem? Ja znam koji je - nemaju svoj život pa pljuju po emerima. I još da nešto objasnim odmah na početku: Nemožeš biti EMO jer EMO je vrsta glazbe, stil odjevanja, način razmišljanja... to je jednostavno jedna supkultura. Isto tako nemožeš biti metal već metalac, nemožeš biti rok već roker...a to je ljudima jasno no zašto onda ljudima nije jasno da nemožeš biti Emo već emer ili emerica... I molila bih vas da ostavljate komentare i podržite emo način života tako da izgradimo još veću i jaču emo Hrvatsku!!! |
:-jednog dečka
(ali on mene očito ne)
